Ja sam poput leptira .. Ako me drzis cvrsto u ruci Umrijet cu .. A ako me pustis, nikada me vise neces vratiti..
Kiša, hladnoća, sivilo.....mrak...odraz tame u svakom od nas...
TUGA?
Ma ne,to se tako ne zove......Plakala sam?Ma ne, nisam.....samo sam svoj odraz gledala u zamrljanom ogledalu....
Veo smijeha na tren, zbunio me......nestale su suze....
PADA KIŠA......
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Napisati: “Noć je puna zvijezda,
Trepere modre zvijezde u daljini”.
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a katkad je i ona mene voljela.
U noćima kao ova, držao bih je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.
Voljela me, a katkad sam i ja nju volio.
Kako da ne ljubim te njene velike nepomične oči.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Pomisao da je nema. Osjećaj da sam je izgubio.
Slušati beskrajnu noć, bez nje još beskrajniju.
I stih pada na dušu kao rosa na livadu.
Nije važno što moja ljubav nije mogla zadržati.
Noć je zvjezdovita i ona nije uz mene.
Ista noć odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, zaista, ali koliko sam je volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirnem uho.
Drugome. Pripast će drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas, Njeno sjajno tijelo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug je zaborav.
Jer sam je u noćima, kao ova, držao u svom naručju,
Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.
Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
I ovi stihovi posljednji koje za nju pišem....
Pablo Neruda
KAŽU DA VOLJETI NE ZNAM
Sjedim ,sama...zivim u svojim srusenim osmijesima,koje sam gradila u nekim sretnim danima. Ne otvaram oči pred lazima,okrecem se nebu..podižem pogled ka gore...sve je samo mrak..vidim sitne kapi kiše,osjetim ih na svom umornom tijelu....kiša počinje padati sve jače,kapi su sve krupnije i veće...lupaju po mojoj glavi kao da je bubanj koji ce tek da pukne.....i rasprsne se u hiljadu čestica. Ustajem,koracam,ali ne znam gdje idem,ma kuda me to noge nose.
Ja ionako nikad nisam voljela kišu,nikada je nisam dočekala kao dobrog,vjernog druga,uvijek sam okretala glavu na suprotnu stranu.
Sada joj idem u susret. I pitam se...sta je jedna kap kise,naspram stotinu njih,sta je 1000 kapi kise naspram 10000...nista ...samo jedna zalutala kap,
koja se u velikom pljusku ne razlikuje od drugih...
jedna kap,koju ni ne primjeti niko,koja nestane svojom pojavom....jedna kap...
Isto je i sa ljudima...zaista jeste.
Ponekad sam i sama JA,ta kap,,jedna od mnogih.
Jedva se vidim u čitavom univerzumu, jedva dišem od svih duša. Pa i da sam „pahulja“ snijega pa da se istopim,ne bi se vidjelo,a i da sam kap kiše,pa da isparim i nestanem,ne bi se primjetilo.... Ne bi zemlja plakala, zbog jedne kapi kiše,zbog jedne pahulje snijega...niti bi se neko osvrnuo...niti pogledao. Ne bi, niti bi tužan bio....
Zato je lako, biti sam...ostavljaš „ništa“ iza sebe...i nema traga,tvome tragu...
I OSTAT ĆU NEDOSTIŽNA KAO MORE BEZ DNA.
Al' jednog dana srest ćemo se
sjetit ćeš se naše stare pjesme.
Na licu sama pojavit će se
suza sasvim mutna
..,zaplakat ćemo oboje.
A JA ĆU SE SJETIT DA MI TO NISMO MOGLI
I DA NIKADA NEĆEMO MOĆI
zašto stavljati tačku tamo gdje ne postoji kraj.
..PRUŽAM RUKE IZ VJEČNOG PROKLETSTVA..
A zašto da ja budem samo sjena neke djevojke???
Zašto ne bih bila stvarnost,
jer ja to i jesam...zar ne???'
Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plako'. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.
Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj.. U smrti se sniva.
A.G. MATOŠ
Polje posuto suzama....
tlo prekriveno trnjem,ruže zalijevane suzama,suzama mržnje i zla.
Dodirni to trnje,puno zlobe i žestine,umri na polju tog zla.
Umri na tim ružama koje su proklele čitav svijet.
Takvu ružu ne donosi meni. Za mene ih ne beri,meni one ne trebaju.
Meni mržnja ne treba. Nisi mi ni ti trebao,a ipak sam te imala.
Možda je sudbina samo tako htjela,da se poigra trnjem moje naivnosti...a ja sam tebi bila utjeha,moje riječi,moji osmijesi i JA...moje lijepo JA...
Tvoje laži,uništene su poljem zla,tvoje uvrede bačene su,
potonule do dna...
Izgubio si me,nisi imao moje ništa...
Priznaješ : „naucio sam gubiti...“
Da baš...znao si me gubiti...TI
I jednom kada noć,mjesto dana osvane,niko neće biti kraj tebe,ja ću gledati svijet svojim očima,kao što sam to uvijek i radila...
Ja ću opet tražiti samo dobro u ljudima.
Prepoznat ćeš se možda u mojim tragovima,priznat ćeš možda ponovo,
da samo JA sam posebna...
Polje će tada biti prazno,jer..tišina će vladati trnjem...
Sam ćeš jednom otkriti,kako je raslo cvijeće zla....!!!
SAM...
